Luke 18

1Kaza im pak i priču kako se treba svagda moliti Bogu, i ne dati da dotuži, 2Govoreći: u jednome gradu bijaše jedan sudija koji se Boga ne bojaše i ljudi ne stiđaše.

3A u onome gradu bijaše jedna udovica i dolažaše k njemu govoreći: ne daj me mojemu suparniku. 4I ne šćadijaše zadugo. A najposlije reče u sebi: ako se i ne bojim Boga i ljudi ne sramim, 5No budući da mi dosađuje ova udovica, odbraniću je, da mi jednako ne dolazi i ne dosađuje.

6Tada reče Gospod: čujte šta govori nepravedni sudija. 7Akamoli Bog neće odbraniti izbranijeh svojijeh koji ga mole dan i noć? 8Kažem vam da će ih odbraniti brzo. Ali sin čovječij kad dođe hoće li naći vjeru na zemlji?

9A i drugima koji mišljahu za sebe da su pravednici i druge uništavahu kaza priču ovu: 10Dva čovjeka uđoše u crkvu da se mole Bogu, jedan farisej a drugi carinik.

11Farisej stade i moljaše se u sebi ovako: Bože! hvalim te što ja nijesam kao ostali ljudi: hajduci, nepravednici, preljubočinci, ili kao ovaj carinik. 12Postim dvaput u nedjelji; dajem desetak od svega što imam.

13A carinik izdaleka stajaše, i ne šćaše ni očiju podignuti na nebo, nego bijaše prsi svoje govoreći: Bože! milostiv budi meni grješnome. 14Kažem vam da ovaj otide opravdan kući svojoj, a ne onaj. Jer svaki koji se sam podiže poniziće se; a koji se sam ponižuje podignuće se.

15Donošahu k njemu i djecu da ih se dotakne; a kad vidješe učenici, zaprijetiše im. 16A Isus dozvavši ih reče: pustite djecu neka dolaze k meni, i ne branite im; jer je takovijeh carstvo Božije. 17I kažem vam zaista: koji ne primi carstva Božijega kao dijete, neće ući u njega.

18I zapita ga jedan knez govoreći: učitelju blagi! šta da učinim da naslijedim život vječni? 19A Isus reče mu: što me zoveš blagijem? niko nije blag osim jednoga Boga. 20Zapovijesti znaš: ne čini preljube; ne ubij; ne ukradi; ne svjedoči lažno; poštuj oca svojega i mater svoju. 21A on reče: sve sam ovo sačuvao od mladosti svoje.

22A kad to ču Isus reče mu: još ti jedno nedostaje: prodaj sve što imaš i razdaj siromasima; i imaćeš blago na nebu; i hajde za mnom. 23A kad on ču to postade žalostan, jer bješe vrlo bogat.

24A kad ga vidje Isus gdje postade žalostan, reče: kako je teško ući u carstvo Božije onima koji imaju bogatstvo! 25Lakše je kamili proći kroz iglene uši negoli bogatome ući u carstvo Božije.

26A oni koji slušahu rekoše: ko se dakle može spasti? 27A on reče: što je u ljudi nemoguće u Boga je moguće.

28A Petar reče: eto mi smo ostavili sve i za tobom idemo. 29A on im reče: zaista vam kažem: nema nijednoga koji bi ostavio kuću, ili roditelje, ili braću, ili sestre, ili ženu, ili djecu carstva radi Božijega, 30Koji neće primiti više u ovo vrijeme, i na onome svijetu život vječni.

31Uze pak dvanaestoricu i reče im: evo idemo gore u Jerusalim, i sve će se svršiti što su proroci pisali za sina čovječijega. 32Jer će ga predati neznabošcima, i narugaće mu se, i ružiće ga, i popljuvaće ga, 33I biće ga, i ubiće ga; i treći dan ustaće.

34I oni ništa od toga ne razumješe, i besjeda ova bješe od njih sakrivena, i ne razumješe što im se kaza.

35A kad se približi k Jerihonu, jedan slijepac sjeđaše kraj puta proseći. 36A kad ču narod gdje prolazi zapita: šta je to? 37I kazaše mu da Isus Nazarećanin prolazi.

38I povika govoreći: Isuse, sine Davidov! pomiluj me. 39I prijećahu mu oni što iđahu naprijed da ućuti; a on još više vikaše: sine Davidov! pomiluj me.

40I Isus stade i zapovjedi da mu ga dovedu; a kad mu se približi, zapita ga 41Govoreći: šta hoćeš da ti učinim? A on reče: Gospode! da progledam.

42A Isus reče: progledaj; vjera tvoja pomože ti. I odmah progleda, i pođe za njim hvaleći Boga. I svi ljudi koji vidješe hvaljahu Boga.

43